Cervikalni sindrom podrazumeva skup simptoma koji uključuju bolove u vratnom delu kičme. Bol u vratu može biti izolovan ili udružen sa glavoboljama i bolovima i/ili:
- osećajem žarenja, mravinjanja, pečenja,
- utrnutosti duž ruke, ramena i lopatične regije.
Cervikalni sindrom može biti praćen motornim, vaskularnim i vegetativnim smetnjama – slabost u ekstremitetima, vrtoglavica, omagalica, nesvestica, mučnina, povraćanje itd.
Sve ove tegobe mogu voditi u funkcionalnu nesposobnost i odražavaju se na kvalitet života.
UZROCI NASTANKA CERVIKALNOG SIMPTOMA
Od ovog sindroma češće oboljeva ženski pol, starije osobe, osobe koji rade zahtevan fizički posao, posao koji podrazumeva prinudni položaj tela – dugotrajno sedenje za računarom, vožnja itd.
Najčešći uzroci nastanka ovog bola vode poreklo od same kičme – degenerativnog reumatizma, diskusa, trauma, inflamacije, tumora, ali i drugih oboljenja – fibromijalgija, okolno mišićno skeletni sindromi, bolesti grudne duplje i dijafragme itd.
Bol može da bude:
- akutan, ako traje do 4 nedelje,
- subakutan, ako traje od 4 do 12 nedelja i
- hroničan – preko 12 nedelja.
LEČENJE CERVIKALNOG SINDROMA
Pre pregleda, od pacijenta se uzima detaljna anamneza – kada su i kako počele tegobe, da li su postojale i ranije, da li inače postoje tegobe sa nekim delom kičme, da li ima udruženih (gore spomenutih simptoma), da pacijent opiše jačinu bola (npr. na skali od 1 do 10), da li su tegobe izraženije tokom određenog dela dana ili fizičke aktivnosti, porodičnu anamnezu, opis posla, sporta, životne navike itd. Svaka od ovih informacija daje lekaru smernicu razmišljanja u dijagnostici.
Pregled podrazumeva posmatranje, odnosno da li je držanje glave i ramena u svom fiziološkom položaju, zatim pregled obima pokreta u vratnom delu kičme i ramenom pojasu, palpatornu osetljivost (osetljivost na dodir) vratnog, ramenog i lopatičnog dela, test istezanja, grubu motornu snagu, ispitivanje refleksa.
U zavisnosti od stanja, lekar fizijatar obučava pacijenta o izbegavanju prinudnih položaja tela, zauzimanju zaštitnih položaja, po potrebi se preduzimaju i konsultacije lekara drugih specijalnosti – ortopeda, neurohirurga, interniste. U oko 95% slučajeva, cervikalni sindrom podrazumeva lečenje fizikalnom terapijom.
Kada se dijagnostikuje problem i proceni da je pacijent za fizikalnu terapiju, a najčešće jeste, pristupa se lečenju primenom različite aparature i medikamenata.
Po obezboljivanju, a u određenim slučajevima i tokom manjeg bola, pristupa se kineziterapijskom, odnosno vežbačkom programu, kada fizijatar proceni da treba otpočeti sa istim, jer osnova rehabilitacije jesu pokret i vežbe.